Stvarno je stiglo. To sam skapirao neki dan u čitaonici gde sam kao i svaki savesni student pratio rezultate mađarske lige na telefonu i ponešto čitao u pauzama između buljenja u dekoltee studentkinja žurnalistike. Nakon 25 minuta sedenja, bilo je vreme za pauzu, jerbo je stolica bila neudobna, dekoltei nezadovoljavajući, Debrecin je gubio, a i video sam Duleta Šlajmaru kako se mota okolo, verovatno bi hteo da odemo po Guaranu i na jedan kraći 50-minutni razgovor o Grojter Firtu. U čitaonici se zaparilo kao u gasnoj komori i jedva sam čekao da izađem u hodnik. I tad me udarilo.
Taj osećaj. Kad izađeš iz zaparene čitaonice u ladan hodnik. Flešbek na detinjstvo. 1996, s ćaletom i kevom na letovanju u jeftinom hotelu kod Aranđelovca. Užasno je toplo. Ćale traži od konobara da pošećeri kupus, jer, “znate, mi smo Vojvođani”. Konobar s leptir mašnom, socijalističkim brkovima i manjkom sekutića, koji se odaziva na “Lepi”, donosi siromašan gulaš. Zidovi restorana su stakleni, temperatura je 70 stepeni, ćaletu plaču naočare kolko je vazduh vlažan. Ručak se završava, ja gonjen nepodnošljivom vrelinom trčim ka hodniku. I onda, taj osećaj. Najbolji na svetu. Ekvivalent utrčavanju u Dunav nakon prženja na fudbalu na pesku. Trip kad uđeš u radnju kao da kupiš dve Zaze, a u stvari si ušao samo zato što radnja ima klimu a napolju je Etiopija. Sve ovo savršeno razumeš ako, kao i ja, željno iščekuješ svako leto, al samo da bi sedeo u hladu.
Nema komentara:
Objavi komentar